VOĐA

- Braćo i prijatelji, saslušao sam sve govore pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam dogovori i razgovori ne vrijede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na ovakvu sušu kakvu valjda nitko nikad nije zapamtio. Dokle ćemo se ovako sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa bez hrane, a još malo pa će nam i djeca skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način, bolji i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj pa da se krenemo u bijeli svijet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer ovako se ne može živjeti.

(Tako je govorio nekad, na nekom zboru, iznemoglim glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gdje i kad je ovo bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas ni mene. Glavno je da vi meni vjerujete da je to bilo negdje i nekad u nekom kraju, a to je dosta. Ono, doduše, nekad sam držao da sam cijelu ovu stvar ja sam odnekud izmislio, ali malo-pomalo oslobodih se te strašne zablude i sad tvrdo vjerujem da je sve ovo što ću sad pričati bilo i moralo biti negdje i nekad, i da ja to nikad i ni na koji način nisam ni mogao izmisliti.)

Slušaoci blijeda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvjesnog pogleda, sa rukama pod pojasom, kao da oživješe na ove mudre riječi. Svaki je već sebe zamišljao u kakvom čarobnom, rajskom predjelu, gdje se mučan i trudan rad plaća obilnom žetvom.

- Tako je, tako je... - zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.

- Je li b-l-i-z-u? - ču se razvučen šapat iz jednog ugla.

- Braćo! - otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom. - Mi moramo odmah poslušati ovaj prijedlog, jer ovako se više ne može. Radili smo i mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te sijali, ali naiđu bujice pa snesu i sjeme i zemlju sa vrleti, i ostane go kamen. Hoćemo li mi vječito ovdje ostati i raditi od jutra do mraka, pa opet biti i gladni i žedni, i goli i bosi?... Moramo poći i potražiti bolju, plodniju zemlju, gdje će nam se mučan trud nagrađivati bogatim plodom.

- Da pođemo, odmah da pođemo, jer se ovdje živjeti ne može! - zašušta šapat, i masa pođe nekud ne misleći kuda.

- Stanite, braćo, kuda ćete? - i opet će onaj prvi govornik. - Moramo ići, ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače možemo propasti gore mjesto da se spasimo. Ja predlažem da izaberemo vođu, koga svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i najprečim putem.

- Da izaberemo, odmah da izaberemo!... - ču se sa sviju strana.

Sad tek nastade prepirka, pravi kaos. Svaki govori i nitko nikog niti sluša, niti može čuti. Zatim se počeše odvajati u grupice; svaka šuška nešto za se, pa i grupice prskoše i uzeše se za ruke sve dva i dva, te jedan drugom govori i dokazuje, vuče jedan drugog za rukave i meće ruku na usta. Opet se sastanu svi, i opet svi govore.

- Braćo! - istače se odjednom jedan jači glas i nadmaši ostale promukle, tupe glasove. - Mi ovako ne možemo ništa učiniti. Svi govorimo, i nitko nikog ne sluša. Biramo vođu! Pa koga bi to između nas i mogli izabrati? Tko je između nas putovao da zna putove? Mi se svi dobro znamo, i ja prvi se ne bih smio sa svojom djecom povjeriti nijednome ovdje na ovom zboru. Nego kažite vi meni koji poznaje onoga putnika tamo što još od jutros sjedi u hladu kraj puta?

Nastade tišina, svi se okretoše nepoznatome i uzeše ga mjeriti od glave do pete.

Čovjek onaj srednjih godina, mrka lica koje se gotovo i ne vidi od duge kose i brade, sjedi, šuti kao i dotle i nekako zamišljeno lupka debelim štapom po zemlji.

- Jučer sam ja vidio ovoga istog čovjeka s jednim dečkom. Uhvatili se za ruke i idu ulicom. Sinoć onaj dečko otišao nekud kroza selo, a ovaj sam ostao.

- Ostavi, brate, te sitnice i ludorije da ne gubimo vremena. Tko je, da je, on je putnik izdaleka, čim ga nitko od nas ne zna, te sigurno zna dobro najpreči i najbolji put da nas povede. Kako ga ja cijenim, izgleda da je vrlo pametan čovjek jer neprestano šuti i misli. Drugi bi se brzopleto već deset puta dosad umiješao među nas ili počeo ma s kim razgovor, a on toliko vremena sjedi samcat i samo šuti.

- Dabogme, šuti čovjek i misli nešto. To ne može biti druge nego da je vrlo pametan! - zaključiše i ostali pa uzeše opet zagledati stranca i svaki na njemu i njegovu izgledu otkri poneku sjajnu osobinu, poneki dokaz njegove neobično jake pameti.

Ne provede se mnogo razgovora, i svi se suglasiše da bi najbolje bilo da umole ovog putnika koga im je, kako vele, sam bog poslao: da ih povede u svijet da traže bolji kraj i plodniju zemlju, da im bude vođa, a oni da ga bezuvjetno slušaju i pokoravaju mu se.

Izabraše iz svoje sredine desetoricu koji će otići strancu te mu iznijeti pobude zbora i svoje bijedne prilike i umoliti ga da se primi za vođu.

Otidoše ona desetorica, pokloniše se smjerno pred mudrim strancem, i jedan od njih uze govoriti o neplodnom zemljištu njihova kraja, o sušnim godinama, o bijednom stanju u kome se nalaze, i završi ovako:

- To nas nagoni da ostavimo svoj kraj i svoje kuće pa da pođemo u svijet tražiti bolji zavičaj. I baš sad kada padosmo na tako sretnu misao, kao da se i bog smilova na nas te nam posla tebe, mudri i vrli stranče, da nas povedeš i spasiš bijede. Mi te u ime svih stanovnika molimo da nam budeš vođa, pa kud god ti, mi za tobom. Ti znaš putove, ti si svakako i rođen u sretnijem i boljem zavičaju. Mi ćemo te slušati i pokoravati se svakoj naredbi tvojoj. Hoćeš li, mudri stranče, pristati da spasiš tolike duše od propasti, hoćeš li nam biti vođa?

Mudri stranac za sve vrijeme tog dirljivog govora ne podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju kako ga i zatekoše: oborio glavu namršten, šuti, lupka po zemlji i - misli. Kad se govor završi, on ne mijenjajući položaj kratko i lagano procijedi kroza zube:

- Hoću!

- Možemo li, dakle, poći s tobom i tražiti bolji kraj?

- Možete! - produži mudri stranac ne dižući glave.

Sad nastade oduševljenje i izjave zahvalnosti, ali na to mudrac ne reče ni riječi.

Saopćiše zboru sretan uspjeh dodajući kako tek sad vide kakva velika pamet leži u tom čovjeku.

- Nije se ni makao s mjesta, niti glave podiže, bar da vidi tko mu govori. Samo šuti i misli. Na sve naše govore i zahvalnosti svega je dvije riječi progovorio.

- Pravi mudrac!... Rijetka pamet!... - povikaše veselo sa sviju strana, tvrdeći kako ga je sam bog kao anđela s neba poslao da ih spasi. Svaki bijaše tvrdo uvjeren u uspjeh pored takvog vođe, da ga ništa na svijetu ne bi moglo razuvjeriti.

I tako na zboru bi sad utvrđeno da se krenu još sutra zorom.

***

Sutradan se iskupi sve što imaše odvažnosti da pođe na daleki put. Više od dvije stotine obitelji dođe na urečeno mesto, a malo ih je još i ostalo da čuvaju staro ognjište.

Tužno je pogledati tu masu bijednog stanovništva koje ljuta nevolja nagoni da napusti kraj u kome su se rodili i u kome su grobovi predaka njihovih. Lica njihova koštunjava, iznemogla, suncem opaljena; patnja je dugim nizom mučnih godina ostavljala traga na njima i izrazu dala slike bijede i gorkog očajanja. Ali se u ovom trenutku u njihovim očima ogledaše prvi zračak nade, ali i tuge za zavičajem. Ponekom starcu se slila suza niz smežurano lice, uzdiše, očajno vrti glavom s puno neke slutnje, i radije bi ostao da pričeka još koji dan pa da i on ostavi kosti u tom kršu negoli da traži bolji zavičaj; mnoge od žena glasno nariču i opraštaju se s umrlima kojima grobove ostavljaju; ljudi se otimaju da se i sami ne bi raznježili i viču:

- Dobro, hoćete li da i dalje gladujemo u ovom prokletom kraju i da živimo po ovim daščarama?

A i oni bi sami čisto htjeli da cio taj prokleti kraj i one bijedne kućice ponesu, da se može kako, sa sobom.

Graja i galama kao u svakoj masi. Uznemireni i ljudi i žene, a i djeca što ih majke nose na leđima, u ljuljkama, udarila u ciku; uznemirila se nekako čak i stoka. Stoke malo i imaju, ali tu je poneka kravica, poneko mršavo, čupavo kljuse s velikom glavom i debelim nogama, na koga su natovarili vazda nekih ponjava, torbi, ili po dvije vreće preko samara, pa se siroto povodi pod teretom, a opet se drži u sili pa zarže pokadšto. Neki, opet, natovarili magare, dječurlija vuče pse o lancima. Tu je, dakle, razgovor, vika, psovka, kuknjava, plač, lavež, pa čak i jedan magarac dva-triput njaknuo, ali vođa ni riječi da progovori, kao da ga se cijela ta masa i vreva ništa ne tiče. Pravi mudrac!

On jednako sjedi oborene glave, šuti i misli, i ako tek pljucne pokatkad, to mu je sve. Ali mu je baš zbog takva držanja popularnost narasla tako da je svaki bio u stanju skočiti, što kažu, za njim i u vatru i u vodu. Među mnogima mogao se čuti otprilike ovakav razgovor:

- More, sretni smo, te naiđosmo na ovakva čovjeka, a da smo bez njega pošli, ne dao bog, zlo i naopako, propali bismo!

- To je pamet, moj brate! Samo šuti, riječi još nije progovorio! - reći će jedan pa pogleda sa strahopoštovanjem i ponosom u vođu.

- Što ima da govori? Tko govori, taj malo što misli! Mudar čovjek, razumije se, pa samo šuti i nešto misli!... - dodade drugi, pa i on sa strahopoštovanjem pogleda vođu.

- Pa nije ni lako voditi ovoliki svijet! I mora da se misli kad je primio na sebe toliku dužnost! - opet će prvi.

Dođe vrijeme polasku. Čekali su malo ne bi li se još tko prisjetio da pođe s njima, ali kako nikog ne biješe, nije se moglo dalje oklijevati.

- Hoćemo li krenuti? - pitaju vođu.

On ustade bez riječi.

Uz vođu se odmah grupiraše najodvažniji ljudi da mu se nađu u nesretnu slučaju i da ga čuvaju da mu se ne bi desila kakva opasnost.

Vođa svojski namršten, oborene glave, koraknu nekoliko puta mašući dostojanstveno štapom ispred sebe, a masa krene za njim i viknu nekoliko puta:

- Živio!

Vođa koraknu još nekoliko koraka i udari u plot od općinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa. Vođa se izmače malo i lupi dva-tri puta štapom po plotu.

- Što ćemo? - pitaju.

On šuti.

- Što: što ćemo? Srušiti plot! To ćemo! Vidiš da čovjek daje štapom znak što treba raditi! - viknuše oni što su uz vođu.

- Eno vrata, eno vrata - viču djeca i pokazuju vrata koja su ostala na protivnoj strani.

- Pssst, mir, deco!

- Buditeboksnama, što se čini! - krste se neke žene.

- Ni riječi, on zna što treba. Srušimo plot!

Za tili časak puče plot kao da ga nije bilo.

Prođoše.

Nisu makli ni sto koraka, a vođa zapade u neki veliki trnjak i zastade. S mukom se iščupa natrag i uze štapom udarati to lijevo, to desno. Stoje svi.

- Pa što je sad opet? - viču oni pozadi.

- Da se probija trnjak! - viknuše opet oni uz vođu.

- Evo puta iza trnjaka! Evo puta iza trnjaka! - viču djeca, pa i mnogi ljudi iz pozadine.

- Eto puta, eto puta! - rugaju se gnjevno oni uz vođu. - A tko li zna kud vodi, slijepci jedni? Ne mogu svi zapovijedati! On zna kud je bolje i preče! Provaljujmo trnjak!

Navališe provaljivati.

- A jaoj! - zavapi poneko kome se zabije trn u ruku ili ga šine ostruga po licu.

- Nema, brajko, ništa bez muke. Valja se i promučiti ako mislimo uspjeti! - odgovaraju na to najodvažniji.

Probiše poslije mnogih napora trnjak i pođoše dalje.

Išli su neko kratko vrijeme i naiđoše na neke vrljike.

Srušiše i njih pa pođoše dalje.

Malo su prešli toga dana jer su još nekoliko manjih, sličnih prepona morali savlađivati, a uz mršavu hranu, jer netko je ponio suha kruha i nešto malo smoka uz kruh, poneko samo kruha, da bar ovda-onda zalaže glad, a poneki ni kruha nije imao. Dao bog još ljetno vrijeme te se bar gdjegdje nađe koja voćka.

Prvi dan tako prijeđoše malo, a osjećahu mnogo umora. Opasnosti velike ne ukazaše se, pa i nesretnih slučajeva ne bješe. Naravno da se pri tako velikom pothvatu ovo mora računati u sitnice: jednu ženu ošinu trn po lijevom oku, te je previla vlažnu krpu; jedno dijete udarila vrljika preko nožice pa hramlje i jauče; jedan starac se sapleo na ostrugu, pao i uganuo nogu, previli su mu tucan crni luk, a on junački trpi bol i ide dalje odvažno za vođom oslanjajući se na štap. (Mnogi su, doduše, govorili da čiča laže kako je uganuo nogu, već se samo pretvara jer je rad da se vrati natrag.) Najzad malo tko da nema trn u ruci ili da nije ogreben po licu. Ljudi junački trpe, žene proklinju čas kad su pošle, a djeca ko djeca, naravno plaču, jer ne pojme kako će se bogato nagraditi ta muka i bol.

Na preveliku sreću i radost sviju vođi se ništa nije desilo. Ono, ako ćemo pravo, njega najviše i čuvaju, ali tek, tek - ima čovjek i sreće.

Na prvom konaku se pomoliše i zahvališe bogu što su prvi dan sretno putovali i što im se vođi nije nikakvo pa ni najmanje zlo dogodilo. Zatim će uzeti riječ jedan iz one grupe najodvažnijih. Preko lica mu stoji masnica od ostruge, ali se on na to ne osvrće:

- Braćo! - poče on. - Evo smo, hvala bogu, već jedan dan prevalili sretno. Put nije lak, ali moramo savladati junački sve prepone, kad znamo da nas ovaj mučni put vodi sreći našoj. Neka nam bog milostivi sačuva vođu od svakog zla i da bi nas i dalje ovako uspješno vodio!...

- Sutra ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko!... - progunđa ljutito ona žena.

- A jaoj, noga! - prodera se čiča, oslobođen tom primjedbom ženinom.

Djeca već stalno kenjkaju i plaču, i jedva ih majke utišavaju da bi se čule riječi govornikove.

- Jest, izgubit ćeš drugo oko! - planu govornik. - Pa neka oba oka izgubiš! Ništa to nije da jedna žena izgubi oči za ovako veliku stvar! To je sramota! Misliš li na dobro i sreću svoje djece? Neka polovina nas propadne za ovu stvar, pa ništa. Čudna mi čuda jedno oko! Što će ti oči, kad ima tko za nas da gleda i vodi nas sreći? Valjda ćemo zbog tvoga oka i čičine noge napustiti ovo plemenito poduzeće?

- Laže čiča! Laže čiča, pretvara se samo da se vrati! - čuše se glasovi sa sviju strana.

- Kome se, braćo, ne ide - opet će govornik - neka se vrati, a ne da kuka i buni druge ljude. Što se mene tiče, ja ću za ovim mudrim vođom ići dok me traje.

- Svi ćemo, svi za njim dok nas traje.

Vođa je šutio.

Ljudi ga opet uzeše zagledati i šaputati:

- Samo šuti i misli!

- Mudar čovjek!

- Gle, kakvo je njemu čelo!

- I namršten jednako.

- Ozbiljan!

- Kuražan je, vidi se po njemu.

- Kuražan, mani ga: plot, vrljike, trnjake, sve to skrši. Samo tek namršten onako lupi štapom i ne govori ništa, a ti onda gledaj što ćeš.

***

Tako prođe prvi dan, a sa istim uspjehom prođe još nekoliko dana. Ništa od veće važnosti, same sitnije prepone: stropoštaju se u jendek, u jarugu, udare na vrzinu, na ostrugu, na bocu, slomi po nekoliko njih nogu ili ruku, razbije poneko glavu, ali se sve te muke podnose. Neki su starci propali, ali su stari i bili.

- Pomrli bi da su i u kući sjedili, a kamoli na putu! - rekao je onaj govornik, te ohrabrio svijet da ide dalje. Nekoliko manje djece od godine-dvije dana propalo je, ali stegli su srce roditelji jer je tako bog htio, a i žalost je manja što su djeca manja.

- To je manja žalost, a ne dao bog da roditelji dočekaju da gube djecu kad prispiju za udaju i ženidbu! Kad je tako suđeno, bolje što prije, jer manje i žalosti! - tješio je opet onaj govornik.

Mnogi hramlju i gegaju se, neki zavili marame preko glave i hladne obloge metnuli na čvoruge, neki nose ruku u marami. Svi se podrpali i pocijepali, pa im vise dronjci s odjela, ali ipak se ide sretno dalje. Sve bi to lakše podnosili, ali ih je glad često mučila. Ali naprijed se mora.

Jednog dana se desi nešto važnije.

Vođa ide naprijed, uz njega najodvažniji (manje dvojica. Za njih se ne zna gdje su. Opće je mišljenje da su izdali i pobjegli. Jednom je prilikom onaj govornik i govorio o njihovu sramnom izdajstvu. Malo ih je koji drže da su propali u putu, ali šute i mišljenje ne kazuju da se svijet ne plaši), pa onda redom ostali. Najedared se ukaza grdno velika i duboka kamenita jaruga, pravi ambis. Obala tako strma da se nije smjelo ni koračiti naprijed. I odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On oborene glave, namršten i zamišljen šuti i odvažno korača naprijed lupkajući štapom pred sobom to lijevo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako mnogi vele, pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda, ništa ne reče, na njegovom licu nikakve promjene ni traga od straha. Sve bliže ambisu. Čak i oni najhrabriji od najhrabrijih došli u licu blijedi kao krpa, a nitko ne smije ni riječi da primijeti pametnom, oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka, pa je vođa do ambisa. U smrtnom strahu, razrogačenih očiju ustuknuše svi, a najodvažniji taman da zadrže vođu, pa makar se ogriješili o disciplinu, a on u tom koraknu jedanput, drugi put i strmeknu u jarugu.

Nastade zabuna, kuknjava, graja, ovlada strah. Neki počeše bježati.

- Stanite, kuda ste nagli, braćo! Zar se tako drži zadata riječ? Mi moramo naprijed za ovim mudrim čovjekom, jer on zna što radi! Nije valjda lud da sebe upropasti! Naprijed za njim! Ovo je najveća, ali možda i posljednja opasnost i prepona. Tko zna da još tu iza jaruge nije kakva divna plodna zemlja koju je bog nama namijenio! Naprijed samo, jer bez žrtava nema ničega! - tako izgovori onaj govornik i koraknu dva koraka naprijed te ga nestade u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima jurnuše svi.

Kuknjava, stenjanje, kotrljanje, ječanje po strmoj obali one grdne rupčage. Bi se zakleo čovjek da nitko živ, a kamoli zdrav i čitav izići ne može iz tog ambisa. Ali tvrd je čovječji život. Vođa je imao rijetku sreću pa se pri padu zadržao, kao i uvijek, na nekom žbunu te se nije povrijedio, a uspio je da se polako iskobelja i iziđe na obalu.

Dok se dolje razlijegaše kuknjava i lelek, ili se čujaše potmulo stenjanje, on sjeđaše nepomičan. Šuti samo i misli. Neki dolje ugruvani i rasrđeni počeše ga i psovati, ali se on ni na to ne osvrtaše.

Koji su se sretnije skotrljali i zaustavili se gdje na džbun ili drvo, počeše s mukom izlaziti iz jaruge. Netko slomio nogu, netko ruku, netko razbio glavu, pa ga krv zalila po licu. Kako tko, tek nitko čitav osim vođe. Gledaju u vođu mrko, popreko i stenju od bola, a on ni glave da digne. Šuti i misli, kao svaki mudrac!

***

Prošlo je još vremena. Broj putnika sve manji i manji. Svaki dan odnese po nekog. Neki su napuštali takav put i vraćali se natrag.

Od velikog broja putnika zaostade još dvanaestak. Svakom se očajanje i sumnja ogleda na mršavu, iznemoglu licu od napora i gladi, ali nitko ništa ne govori. Ćute kao i vođa, i idu. Čak i onaj vatreni govornik maše očajno glavom. Težak je to put bio.

Iz dana u dan se i od ovih poče broj smanjivati, i ostade desetak druga. Lica još očajnija, a cijelim putem se mjesto razgovora čuje kukanje i ječanje.

Sad više bijahu nakaze nego ljudi. Idu na štakama, objesili ruke o marame što su vezane oko vrata. Na glavi sila od prevoja, obloga, tiftika. I ako bi baš i htjeli prinositi nove žrtve, nisu mogli, jer na tijelu gotovo i ne bijaše mjesta za nove rane i uboj.

Izgubili su već i vjeru i nadanje i oni najodvažniji i najčvršći, ali idu ipak dalje, to jest muče se na neki način s teškim naporima uz kukanje od bola. Pa i što bi kad se natrag ne može? Zar tolike žrtve, pa sad napustiti put?!

Smračilo se. Gegaju se tako na štakama, dok tek pogledaše, a vođe nema pred njima. Još po jedan korak, pa svi opet u jarugu.

- A jaoj, noga!... A jaoj, majko moja, ruka!... A jaoj! - razleže se kuknjava, a zatim samo krkljanje, ječanje i stenjanje. Jedan je potmuo glas psovao čak i dičnog vođu, pa umuče.

***

Kad je svanulo, a vođa sjedi onako isto kao i onoga dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju nikakve promjene.

Iz jaruge izbaulja onaj govornik, a za njim još dvojica. Obazreše se oko sebe onako nagrđeni i krvavi da vide koliko ih je ostalo, ali samo je još njih trojica. Smrtni strah i očajanje ispuni njihovu dušu. Predio nepoznat, brdovit, goli kamen, a puta nigdje. Još prije dva dana su prešli preko puta i ostavili ga. Vođa je tako vodio.

Pomisliše na tolike drugove i prijatelje, na toliku rodbinu koja propade na tom čudotvornom putu, pa ih obuze tuga jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svoju rođenu propast.

Onaj govornik priđe vođi i poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:

- Kuda ćemo?

Vođa šuti.

- Kuda nas vodiš i gdje si nas doveo? Mi se tebi povjerismo zajedno sa svojim obiteljima i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se spasili propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dvije stotine obitelji povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo.

- Pa zar niste svi na broju? - procijedi vođa ne dižući glave.

- Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesretnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.

- Ne mogu pogledati!...

- Zašto?!

- Slijep sam!

Nastade tajac.

- Jesi li u putu vid izgubio?

- Ja sam se i rodio slijep.

Ona trojica oboriše očajno glave.

Jesenji vjetar strahovito huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan, vlažan zrak šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje.

Ona se trojica zgledaše u smrtnom strahu.

- Kuda ćemo sad? - procijedi jedan grobnim glasom.

- Ne znamo!

------

1901.