Usud koji je došao u Sarnath

Usud koji je došao u Sarnath

Lovecraft

U zemlji Mnar postoji golemo jezero koje ne puni nikakva rijeka i iz kojega nikakva rijeka ne teče. Prije 10 000 godina ondje je na njegovoj obali stajao moćni grad Sarnath, ali Sarnath više nije tamo. 

Priča se da je u zaboravljenim godinama kada je svijet bio mlad, prije no što su ljudi Sarnatha uopće došli u zemlju Mnar, drugi grad stajao pored jezera; sivi kameni grad Ib, koji je bio star koliko i samo jezero, i napučen bićima neugodnim za gledanje. Vrlo čudna i ružna bijahu ta bića, kao što uistinu i jest većina bića koja nastanjuju još nedovršen i grubo oblikovan svijet. Zapisano je na valjkastim opekama Kadatherona da su bića Iba bila nijanse zelene kao jezero i izmaglice koje se dižu iznad njega; da su imala buljave oči, napućene, mlitave usne, i neobične upi, i da nisu imala glasa. Također je zapisano da su se spustila jedne noći u magli s mjeseca; ona i golemo mirno jezero i sivi grad Ib. Kako god da bilo, sigurno je da su štovala morsko zelenoga kamenog idola isklesanoga na sliku Bokruga, moćnoga vodenog guštera; ispred kojeg su užasno plesala kada je mjesec bio skoro pa pun. I zapisano je na papirusu u Ilarneku, da su jednoga dana otkrila vatru, i odonda palila ognjeve na česte ceremonijalne prigode. Ali nije mnogo zapisano o tim bićima, jer su živjeli u vrlo drevnim vremenima, a čovjek je mlad, te zna malo o vrlo drevnim živućim stvarima.

Poslije mnogo eona ljudi su došli u zemlju Mnar, tamni pastirski puk sa svojim vunastim stadima, koji izgradiše gradove Thraa, Ilarnek, i Kadatheron na vijugavoj rijeci Ai. A neka plemena, odvažnija od ostalih, su prodrla do granice jezera i podigla grad Sarnath na mjestu gdje su dragocjeni metali pronađeni u zemlji.

Nisu daleko od sivoga grada Iba lutajuća plemena položila prvo kamenje Sarnatha, te su se strašno čudili bićima iz Iba. Ali s njihovim čuđenjem bila je pomiješana i mržnja, jer su mislili neprikladnim da bi bića takve vanjštine trebala hodati po čovječjem svijetu u sumrak. Niti su im se svidjele neobične skulpture na sivim monolitima Iba, jer su te skulpture bile užasne u svojoj golemoj starini. Zašto su se ta bića i skulpture zadržali tako kasno u svijetu, čak do dolaska čovjeka, nitko ne može kazati; osim ako nije zbog toga što je zemlja Mnar sasvim mirna, i udaljena od većine drugih zemalja. Zemalja iz jave i sna.

Što su ljudi Sarnatha više promatrali bića iz Iba to je više rasla njihova mržnja, i nije slabila ni otkrićem da su bića slaba, i mekana kao žele na dodir kamenja i koplja i strijela. Pa su jednoga dana mladi ratnici, praćkaši i kopljanici i strijelci, marširali na Ib te pobili sve njegove stanovnike, gurajući nastrana tijela u jezero dugim kopljima, jer ih nisu htjeli dotaknuti. I jer im se nisu sviđali sivi skulpturama isklesani monoliti Iba, također ih pobacaše u jezero; čudeći se zbog težine posla kako je uopće to kamenje doneseno izdaleka, što je moralo biti, budući da nema ničega tomu sličnoga u cijeloj zemlji Mnar ili u susjednim zemljama.

I tako ništa od sasvim drevnoga grada Iba nije bilo pošteđeno izuzev morsko-zelenoga kamenog idola isklesanog na sliku Bokruga, vodenog guštera. Njega su mladi ratnici ponijeli natrag sa sobom u Sarnath kao simbol pobjede nad starim bogovima i bićima Iba, i kao znak najsnažnijih u zemlji Mnar. Ali u noći nakon što je postavljen u hramu morala se dogoditi stravična stvar, jer su neobična svjetla viđena iznad jezera, a ujutro su ljudi pronašli kako idola više nema, a vrhovnog svećenika Taran-Isha kako leži mrtav, kao od nekakvoga neizrecivog straha. I prije no što je umro, Taran-Ish je naškrabao na oltar od krizolita grubim drhtavim potezima znak USUDA.

Poslije Taran-Isha je bilo mnogo vrhovnih svećenika u Sarnathu, ali morsko-zeleni kameni idol nije nikada pronađen. I mnoga stoljeća dođoše i prođoše, dok se Sarnath razvijao preko svake mjere, tako da su samo svećenici i stare žene pamtili što je Tarn-Ish naškrabao na oltar od krizolita. Između Sarnatha i grada Ilarneka je uspostavljena karavanska ruta, pa su dragocjeni metali iz zemlje mijenjani za druge metale i rijetke tkanine i dragulje i knjige i oruđa za majstore i sve predmete luksuza koji su poznati ljudima koji obitavaju uz zavojitu rijeku Ai i dalje. Stoga je Sarnath rastao moćan i učen i prekrasan, te je slao osvajačke vojske da podčine susjedne gradove; pa su s vremenom sjedili na prijestolju u Sarnathu kraljevi cijele zemlje Mnar i mnogo okolnih zemalja.

Čudo svijeta i ponos svega ljudskoga roda bijaše veličanstveni Sarnath. Od ulaštenog mramora iz pustinjskih kamenoloma bile su njegove zidine, visine 300 lakata i debljine 75, tako da su se bojna kola mogla mimoilaziti dok ih ljudi voze gore prema njima. Punih 500 stadija su se protezale, i bile otvorene samo na strani prema jezeru; gdje je valobran od zelenoga kamena odbijao valove koji su sve neobično podizali jednom godišnje za festivala u čast uništenja grada Iba. U Sarnathu je bilo 50 ulica od jezera do karavanskih vrata, i još 50 koje ih presijecaju. Popločane su bile oniksom, izuzev onih po kojima su konji i deve i slonovi stupali, koje su bile popločane granitom. A dveri Sarnatha je bilo onoliko koliko je bilo krajeva ulica, sve od bronce, i opkoljene skulpturama lavova i slonova isklesanih iz nekakvog kamena koji više nije bio poznat među ljudima. Kuće Sarnatha bijahu od glazirane opeke i kalcedona, svaka sa svojim zidom ograđenim vrtom i kristalnim jezercem. Čudnom su vještinom bile sagrađene, jer nijedan drugi grad nije imao takve kuće; te su se putnici iz Thraa i Ilarneka i Kadatherona divili sjajnim kupolama kojima su bile nadsvođene.

Ali još čudesnije bijahu palače i hramovi, i vrtovi koje je sagradio Zokkar, kralj iz davnina. Postojalo je mnogo palača, od kojih je i najjadnija bila moćnija od bilo koje u Thraau ili Ilarneku ili Kadatheronu. Toliko su bile visoke da se čovjek unutra mogao ponekad zamisliti ispod samih nebesa; dok su osvijetljene bakljama uronjenim u ulje Dothura njihovi zidovi prikazivali ogromne slikarije kraljeva i vojski, divote koje bi istoga trena nadahnule i zapanjile promatrača. Nebrojeni bijahu stupovi palača, svi od delikatnog mramora, i rezbarenim oblicima neprolazne ljepote. I u većini su palača podovi bili mozaici od berila i lapis-lazulija i sardoniksa i granata i drugih odabranih materijala, postavljenih tako da se promatrač mogao zamisliti kako hoda preko gredica najrjeđeg cvijeća. I bilo je također i česmi, koje bacaše mirisne vode u ugodnim mlazovima raspoređenima lukavom vještinom. Zasjenjujući sve ostale stajala je palača kraljeva Mnara i okolnih zemalja. Na paru zlatnih pognutih lavova počivalo je prijestolje, mnogo stepenica iznad svjetlucavog poda. I bio je izrezbaren iz jednog komada bjelokosti, iako više ne živi ni jedan čovjek koji bi znao odakle bi tako golem komad mogao potjecati. U toj palači bijaše također mnogo galerija, i mnogo amfiteatara gdje su se lavovi i ljudi i slonovi borili za užitak kraljeva. Katkada su amfiteatri bili potopljeni vodom dopremljenom iz jezera moćnim akvaduktima, te su se tada priređivale uzbudljive pomorske bitke, ili borbe između plivača i smrtonosnih podvodnih stvari.

Sarnath je imao sedamnaest tornjevima nalik, uzvišenih i nevjerojatnih hramova, sagrađenih od svijetloga višebojnoga kamena nepoznatoga igdje drugdje. Visok punih tisuću lakata stajao je najveći među njima, u kojem su obitavali vrhovni svećenici dostojanstva jedva manjeg od kraljevskog. U razini tla bijahu dvorane veličine i krasote poput onih u palačama, gdje se okupljaše gomile da štuju Zo-Kalara i Tamsha i Lobona, vrhovna božanstva Sarnatha, čiji su tamjanom obavijeni oltari bili poput prijestolja vladara. Nisu poput eikona drugih bogova bili Zo-Kalar i Tamash i Lobon, jer toliko su životni bili da se čovjek mogao zakleti da sami milostivi bradati bogovi sjede na bjelokosnim prijestoljima. A gore uz beskrajne stube od sjajnoga cirkona nalazila se toranj-odaja, odakle su vrhovni svećenici promatrali grad i ravnice i jezero danju, a tajanstveni mjesec i znakovite zvijezde i planete, i njihove odraze u jezeru noću. Ovdje se izvodio vrlo tajni i drevni obred preziranja Bokruga, vodenog guštera, i ovdje je počivao oltar od krizolita koji je nosio Taran-Ishovu USUD škrabotinu.

Prekrasni bijahu i vrtovi koje je sagradio Zokkar, kralj iz davnina. U središtu Sarnatha su ležali, pokrivajući velik prostor te okruženi visokim zidom. I bili su natkriveni moćnom kupolom od stakla, kroz koju su sjali sunce i mjesec i zvijezde i planeti kad je bilo vedro, i s koje su visjeli blistavi prikazi sunca i mjeseca i zvijezda i planeta kada nije bilo vedro. Ljeti vrtovi bijahu hlađeni svježim bezmirisnim povjetarcima koji su vješto stvarani lepezama, a zimi su bili grijani skrivenim vatrama, tako da je u tim vrtovima bilo vazda proljeće. Vrtovima su tekli mali potoci preko svijetlih oblutaka, presijecajući zelene livade i vrtove mnogih nijansi, a prekoračeni mnoštvom mostova. Mnogo bijaše vodopada u njihovim tokovima, i mnogo bijaše ljiljanima krcatih jezerca u koja su se slijevali. Potocima i jezercima plivaše bijeli labudovi, dok je glazba rijetkih ptica zvonila u glas s melodijom voda. Usred uređenih terasa su se uzdizali zeleni nasipi, ukrašeni tu i tamo sjenicama vinove loze i slatkih cvjetova, i sjedalima i klupama od mramora i porfira* (*magmatska stijena dobivena hlađenjem lave koja u najcjenjenijem obliku dolazi u zagasito crvenoj boji) I moglo se pronaći mnogo malih oltara i hramova gdje se čovjek mogao odmoriti ili pomoliti nižim bogovima.

Svake se godine u Sarnathu održavalo slavlje u čast uništenja grada Iba, za čije je vrijeme u izobilju bilo vina, pjesme, plesa, i veselja svake vrste. Velike su počasti odavane sjenkama onih koji istrijebiše čudna drevna bića, a sjećanjima na ta bića i na njihove stare bogove rugaše se plesači i svirači lutnji ovjenčani ružama iz Zokkarovih vrtova. I kraljevi bi gledali prema jezeru i proklinjali kosti mrtvih koje su ležale na njegovu dnu. Isprva se vrhovnim svećenicima nisu dopala ta slavlja, jer su međusobno prepredali razne nastrane priče kako je morsko-zeleni eikon nestao, i kako je Taran-Ish umro od straha te ostavio upozorenje. I pričali su kako su sa svojega visokog tornja katkada vidjeli svjetla u vodama jezera. Ali pošto mnoge godine prođoše bez nesreće, čak su se i svećenici smijali i proklinjali i pridružili orgijama slavljenika. Zaista, nisu li oni sami, u svome visokome tornju, često izvodili vrlo drevni i tajni obred preziranja Bokruga, vodenog guštera? I tisuću je godina bogatstva i užitaka prešlo preko Sarnatha, čuda svijeta i ponosa svega ljudskog roda.

Veličanstveno i izvan pameti bijaše slavlje za tisućitu godinu uništenja grada Iba. Cijelo desetljeće se o njemu zborilo u zemlji Mnar, i kako se približavalo, Sarnath pohodiše na konjima i devama i slonovima ljudi iz Traa, Ilarneka, i Kadatherona, i svih gradova Mnara i okolnih zemalja. Ispred mramornih zidina pred dugo očekivanu noć su podignuti paviljoni prinčeva i šatori putnika, i cijela je obala odzvanjala pjesmom sretnih slavljenika. U svojoj je plesnoj dvorani sjedio Nargis-Hei, kralj, opijen drevnim vinom iz trezora pokorenoga Pnatha, i okružen slavljeničkim plemstvom i užurbanim robovima. Pojedene su mnoge neobične delikatese na tome slavlju: paunovi s otoka Nariela u Srednjem oceanu, mlade koze s dalekih brda Implana, devine pete iz pustinje Bnazik, orasi i začini iz Cydathrianških lugova, te biseri s valovima oplakanog Mtala otopljenih u octu iz grada Thraa. Umaka je bio neizreciv broj, pripremljenih od strane najprepredenijih kuhara u cijelome Mnaru, i prilagođenih nepcu svakoga slavljenika. Ali najcjenjenije od sviju namirnica bile su velike ribe iz jezera, svaka ogromne veličine, i servirane na zlatnim tanjurima obrubljenim rubinima i dijamantima.

Dok su se kralj i njegovo plemstvo gostili u palači i promatrali krunu svih jela koja ih je čekala na zlatnim tanjurima, ostali su slavili drugdje. U tornju velikoga hrama svećenici održavaše pijanke, a u paviljonima bez zidova su prinčevi okolnih zemalja imali svoja veselja. I bio je to vrhovni svećenik Gnai-Kah koji prvi primijeti kako se sjene spuštaju sa skoro pa punoga mjeseca u jezero, i uklete zelene magle koje se podigoše s jezera da se spoje s mjesecom i da omotaju zlokobnom sumaglicom tornjeve i kupole na propast osuđenoga Sarnatha. Tada oni u tornjevima i oni bez zidova ugledaše neobična svjetla na vodi, i spaziše da je siva hridina Akurion, koja je inače stajala visoko uzdignuta iznad jezera nedaleko obale, bila zamalo potopljena. I strah je rastao nejasno ali brzo, tako da su prinčevi Ilarneka i dalekoga Rokola srušili i sklopili svoje šatore i paviljone i krenuli prema rijeci Ai, premda su jedva znali razlog svoga odlaska.

Tada, blizu ponoćne ure, sve se brončane dveri Sarnatha treskom otvoriše i van prokulja pomahnitala gomila koja zacrni ravnicu, tako da su svi gostujući prinčevi i putnici pobjegli prestravljeni. Jer je na licima ove gomile bilo ispisano ludilo u nesnosnom užasu, a na njihovim su jezicima bile riječi toliko stravične da nitko tko ih je čuo nije zastao za dokazom. Ljudi čije oči bijahu divlje od straha vrištali su iz sveg glasa na prizor unutar kraljeve plesne dvorane, gdje se kroz prozore više ne naziraše obličja Nargis-Heia i njegova plemstva i roblja, već horda neopisivih zelenih bezglasnih stvari s buljavim očima, napućenim, mlohavim usnama, i neobičnim ušima; stvari koje su užasno plesale, noseći u svojim šapama zlatne tanjure obrubljene rubinima i dijamantima. A prinčevi i putnici, dok su bježali iz na propast osuđenoga grada Sarnatha na konjima i devama i slonovima, baciše još jedan pogled na jezero rođeno u magli i uoče sivu hridinu Akurion posve potopljenu.

Kroz cijelu se zemlju Mnar i okolne zemlje proširiše priče o onima koji pobjegoše iz Sarnatha, pa su karavane prestale tražiti taj prokleti grad i njegove dragocjene metale. Prošlo je podosta prije no što se ikoji putnik zaputio u tom pravcu, a čak i tada samo su se hrabri i pustolovni mladići udaljene Falone usudili na taj put; mladići žute kose i plavih očiju, koji nisu nikakav rod puku Mnara. Ti su ljudi zaista otišli do jezera da osmotre Sarnath; ali iako pronađoše golemo mirno jezero, i sivu hridinu Akurion koja se uzdiže visoko iznad jezera blizu obale, nisu ugledali čudo svijeta i ponos svega ljudskoga roda. Tamo gdje su jednom stajale zidine od 300 lakata i tornjevi još viši, sada se protezala samo močvarna obala, i gdje je nekoć živjelo 50 milijuna ljudi sada su gmizali samo gnjusni zeleni vodeni gušteri. Nisu ostali čak ni rudnici dragocjenog metala, jer USUD je došao u Sarnath.

Ali poluzakopan u šašu je pronađen čudan zeleni idol od kamena; preko svake mjere drevan idol prekriven algama i isklesan na sliku Bokruga, moćnoga vodenog guštera. Taj je idol, posvećen u visokome hramu u Ilarneku, s vremenom postao štovan širom čitave zemlje Mnar, podno skoro pa punoga mjeseca.