Ex Oblivione

Ex Oblivione

Lovecraft

Kada su me snašli posljednji dani, a ružne sitnice postojanja počele tjerati u ludilo poput malih kapi vode koje uzničari puštaju da neprestano padaju na jednu točku žrtvina tijela, volio sam prosvjetljujući bijeg u san. U snovima sam pronašao trunku ljepote koju sam zalud tražio za života, te sam tumarao kroz stare vrtove i začarane šume.

Jednom kada je vjetar postao blag i mirisan, začuo sam zov juga, i zajedrio beskrajno i mlitavo podno stranih zvijezda.

Jednom kada je nježna kiša pala, kliznuo sam u barci niz kmičnu struju ispod Zemlje dok ne stigoh do drugoga svijeta grimiznog sumraka, mnogobrojnih sjenica, i vječnih ruža.

I tada bih zakoračao kroz zlatnu dolinu koja vodi do sjenovitih lugova i ruševina, i koja završava moćnim zidom zelenim od starinskih loza, kroz kojega bijahu probijena mala brončana vrata.

Mnogo sam puta hodao tom dolinom, i sve bih duže i duže zastajao u sablasnom polusvjetlu gdje se divovsko drveće migolji i groteskno prepleće, gdje se svio vlažno tlo proteže od trupca do trupca, ponekad otkrivajući pljesnivo kamenje zakopanih hramova. I uvijek je cilj mojih maštarija bio moćni, lozom obrastao zid s malim brončanim vratima.

Poslije nekog vremena, kako su dani jave postajali sve više i više nepodnošljivi od njihova sivila i jednoličnosti, često bih odlutao u opojni mir kroz dolinu i sjenovite lugove, te se pitao kako bih ih mogao ugrabiti da mi budu vječno prebivalište, tako da više ne bih morao gmizati natrag u dosadni svijet lišen zanimljivosti i novih boja. I dok sam promatrao mala vrata u moćnome zidu, osjećao sam da iza njih leži zemlja snova iz koje, kada bi se jednom u nju zašlo, ne bi bilo povratka.

Tako bih svake noći nastojao pronaći skriveni zasun u prastarom, bršljanom obraslom zidu, iako je bio izvanredno dobro sakriven. Govorio bih si da kraljevstvo onkraj zida nije samo nešto trajno, već također i divno i sjajno.

Tada sam jedne noći u gradu snova Zakarionu pronašao požutjeli papirus ispunjen mislima mudraca iz snova koji su u davninama nastanjivali taj grad, i koji bijahu previše mudri da bi se ikada rodili u budnome svijetu. Tamo su bile zapisane mnoge stvari koje se tiču svijeta snova, a među njima je bilo i znanje o zlatnoj dolini i svetom lugu s hramovima, i o visokome zidu probijenom malim brončanim vratima. Kada sam uočio to znanje, znao sam da dodiruje prizore koje sam često pohodio, stoga sam pomno čitao požutjeli papirus.

Neki su mudraci snova pisali divno o čudima s one strane neprobojnih vrata,a dok su drugi govorili o stravi i razočaranju. Nisam znao kojima bih vjerovao, već sam još više i više žudio da prijeđem zauvijek u nepoznatu zemlju; jer su sumnja i tajnovitost mamac svih mamaca, a nikakav novi užas ne može biti gori od dnevne muke običnosti. Stoga kada sam doznao za drogu koja može otkračunati vrata i sprovesti me kroz njih, odlučio sam je uzeti kada se probudim.

Prošle sam noći progutao drogu i plutao drjemljivo kroz zlatnu dolinu i sjenovite lugove; a kada sam ovoga puta prišao prastarome zidu, uočih da su mala brončana vrata odškrinuta. S druge je strane dopirao sjaj koji je nadnaravno osvjetljavao divovsko isprepleteno drveće i vrhove zakopanih hramova. I plutao sam raspjevano dalje, u iščekivanju blaženstva zemlje iz koje se nikada neću vratiti.

Ali kako su se vrata šire otvorila a vradžbina droge i sna me gurnula dalje, shvatih da su sve znamenitosti i blaženstva došli svome kraju; jer u tome novome kraljevstvu nije bilo niti kopna niti mora, već samo bijela praznina nenastanjenoga i neograničenoga prostranstva. Stoga sam se, sretniji nego što sam se ikada usudio nadati da ću biti, opet rastopio u onaj izvorni beskraj kristalnoga zaborava iz kojega me demon Život dozivao još jedan kratak i neutješan sat.


* and no new horror can be more terrible than the daily torture of the commonplace*