Azathoth
Kada su vjekovi pali na svijet, i kada je čuđenje nestalo iz umova ljudi; kada su se sivi gradovi uzdigli ka zadimljenim nebesima svojim visokim tornjevima, tmurnim i ružnim, u čijim sjenama nitko ne može sanjati sunce ili rascvjetane proljetne livade; kada je učenje strgnulo Zemljin plašt ljepote, a pjesnici više ne pjevaše izuzev o izopačenim fantomima viđenim nejasnim i mrenastim očima; kada su se te stvari zbile, i djetinja nada iščeznula zauvijek, došao je čovjek koji je putovao izvan života, u potrazi ka prostranstvima kuda su snovi svijeta utekli.
O imenu i boravištu ovoga čovjeka sasvim je malo zapisano, jer to su stvari samo budnoga svijeta; ipak je rečeno da je oboje nejasno. Dovoljno je znati da je obitavao u gradu visokih zidina gdje jalovi sumrak vlada, te da je mučno radio cijeli dan sred sjena i nemira, dolazeći uvečer kući u sobu čiji se jedini prozor nije otvarao prema poljima i lugovima, već prema mračnome dvorištu gdje drugi prozori zuriše u tupom očaju. Sa toga prozorskog krila čovjek može vidjeti samo zidove i prozore, osim kada bi se ponekad i jako nagnuo i zapiljio u visine u male prolazeće zvijezde. I stoga jer pusti zidovi i prozori moraju otjerati u ludilo čovjeka koji puno sanja i čita, stanovnik te sobe se naginjao noć za noću i piljio naviše da uhvati tračak stvari s onu stranu budnoga svijeta i sivila visokih gradova. S godinama je počeo zazivati imenom zvijezde koje su polako jedrile, i pratio ih u mašti kada su na žalost kliznule izvan vida; dok mu se najzad nisu otvorili mnogi tajanstveni krajobrazi čije postojanje obično oko ne sluti. Jedne noći je moćni jaz bio premošćen, i nebesa opsjednuta snovima su se nadvila dolje do prozora usamljenog promatrača, kako bi se spojila sa zagušljivim zrakom njegove sobe i učinila ga dijelom nevjerojatnog čuda.
U sobu su prodrle divlje bujice ljubičastog ponoćnog blještavila s prašinom od zlata; vrtlozi prašine i ognja, kovitlaju se iz krajnjih svemira teški od parfema onkraj svjetova. Opojni oceani se izliše, osvijetljeni suncima koje ljudsko oko neće nikada motriti, koji u svojim virovima nose strane dupine i morske nimfe nezapamćenih dubina. Bešumni se beskraj vrtložio oko sanjara i podigao ga bez da je taknuo tijelo koje se ukočeno naginjalo kroz osamljeni prozor; i danima nespomenutim u ljudskim kalendarima su ga plime dalekih sfera lagano nosile da se pridruži snovima za kojima je žudio; snovima koje su ljudi izgubili. Na koncu mnogih mijena ostavile su ga nježno da spava na zelenog obali okupanoj u izlasku sunca; zelenoj obali mirisnoj od procvjetalih lotosa i posutoj crvenim lopočima.