Naomi Klajn - Poljska

Naomi Klajn - Poljska

AV1


Postoji određeni kemijski spoj koji se oslobađa u utrobi kad udesetero-stručite zaradu. Izaziva ovisnost.
William Browder, američki financijski menadžer, o ulaganjima u Poljsku tijekom prvih dana kapitalizma2



Bio je to Lech Walesa, električar bez posla, gustih brkova, raščupane kose, koji se penjao na željeznu ogradu ukrašenu cvijećem i zastavama u poljskome gradu Gdahsku. Taje ograda štitila Lenjinovo brodogradilište, a s njim i tisuće radnika koji su se tamo ušančili i prosvjedovali protiv odluke kojom je Komunistička partija podigla cijenu mesu.
Radnički štrajk bio je dotad neviđen izraz pobune protiv iz Moskve nadzirane vlade koja je Poljskom upravljala trideset pet godina. Nitko nije znao što će se dogoditi — hoće li Moskva poslati tenkove? 

Hoće li tenkovi pucati po štrajkačima i natjerati ih da rade? Štrajk je trajao sve dulje, a brodogradilište se pretvorilo u džep narodne demokracije unutar autoritarne države — radnici su produljili popis zahtjeva. Nisu više željeli da im živote nadziru partijski aparatčici koji su, navodno, govorili u ime radničke klase. Željeli su osnovati vlastiti, nezavisni sindikat, tražili su pravo da pregovaraju, da se cjenjkaju,




Walesa, tada t liđcsctšestogođišnjak, bio jc toliko usklađen sa stremljenjima poljskoga radništva da je sve podsjećalo na neku vrstu duhovne pričesti. »Jedemo isti kruh!«, grmio je kroz mikrofon u gdanjskim brodogradilištima. Sto se od nosilo ne samo na Walesinu neupitnu radničku vjerodostojnost, nego i na snažnu ulogu koju je u nastanku tog novog pokteta odigrala Katolička crkva. Dok su partijski dužnosnici mrko gledali na religiju, radnici su svoju vjeru iskazivali kao dokaz hrabrosti — iza barikada su u redovima primali svetu pričest. Sam Walesa, taj privlačan spoj opscenosti i pobožnosti, otvata ured Solidarnosti noseći drveno raspelo u jednoj ruci i stručak cvijeća u drugoj. Kad je došlo vrijeme da se potpiše prvi povijesni sindikalni sporazum između Solidarnosti i vlade, Walesa se potpisao »velikim nalivperom načinjenim u obliku pape Ivana Pavia II.« Divljenje je bilo obostrano — poljski papa poručio je Walesi da se moli za Solidarnost.5



Solidarnost se zastrašujućom brzinom širila poljskim rudnicima, brodogradilištima i tvornicama. 10 milijuna članova u samo godinu dana — gotovo polovica poljskog radno sposobnog stanovništva. Izborivši pravo na pregovore, Solidarnost je počela iznositi konkretne zahtjeve — pet, a ne šest radnih dana tjedno, veći utjecaj na upravljanje tvornicama. U lokalne podružnice Solidarnosti slila se sva žudnja za demokracijom i samoupravljanjem koje je gazila jednopartijska vlast i tako pokrenula masovni egzodus iz Komunističke partije.


»Socijalizam - DA, njegova izopačenost -

NE« (što vjerojatno neizmjerno bolje zvuči na poljskome).



U rujnu 1981. godine, pripadnici Solidarnosti bili su spremni svoj pokret podići na novu razinu. Devetsto poljskih radnika još se jednom okupilo u Gdahsku, na prvom nacionalnom kongresu sindikata. Tom prilikom Solidarnost se pretvara u revolucionarni pokret koji stremi preuzeti državu, nudeći Poljskoj vlastiti ekonomski i politički program. U programu piše: »Zahtijevamo samoupravne i demokratske reforme na svim razinama uprave, i nov socio-ekonomski sustav koji u sebi ujedinjuje planiranje, samoupravljanje i tržište.« U samome središtu programa nalazila se vizija preobrazbe golemih tvrtki pod državnom upravom u kojima su radili milijuni članova Solidarnosti, u demokratske, radničke kooperative. »Društveno poduzetništvo«, stoji dalje u programu, »trebalo bi postati temeljnom organizacijskom jedinicom ekonomije. Njega nadziru radnički savjeti koji zastupaju kolektiv, a operativno ga vodi direktor koji se imenuje natječajem i koga savjet može opozvati.«7 Walesa se usprotivio tom zahtjevu, sttahujući da bi tolik izazov partijskome nadzoru mogao izazvati slom. Drugi su tvtdili da je pokretu potreban cilj, pozitivna nada u budućnost, a ne samo neprijatelj. Walesu su tom prilikom nadglasali, te je ekonomski program postao službenom politikom Solidarnosti.


Solidarnost se povukla u podzemlje, ali je tijekom osmogodišnje policijske vladavine državom, legenda o pokretu samo još više tasla. Godine

172

iliY.i\,i i ii.i <>r,i .i M ii .i\.ii.i ii|ii(ivan|r i m<> ni|r osobno mogao ili u i 11.1 dodjelu. -Mjesto ilulni nik.i Nagrade /.i inii je prazno«, na svečanosti je rekao predstavnik Nobclovog odbora. »Stoga se još više potrudimo poslušati nijemi govor njegovog ispražnjenog mjesta.«

Prazno mjesto bila je prikladna metafora budući da su dotad već svi u Solidarnosti vidjeli ono što im je odgovaralo: Nobelov odbor vidio je čovjeka čije je »jedino oružje bilo oružje miroljubivog štrajka.«9 Ljevica je vidjela mogućnost otkupljenja, socijalizam neukaljan Staljinovim ili Maovim zločinima. Desnica je otkrivala dokaze da komunističke države čak i na one umjerene izraze neslaganja uzvraćaju grubom silom. Pokreti za ljudska prava vidjeli su zatvorenike zatočene zbog vlastitih uvjerenja. Katolička crkva pronalazila je saveznika u borbi protiv komunističkog ateizma. A Margaret Thatcher i Ronald Reagan spazili su otvor, napuklinu u sovjetskome oklopu — unatoč tome što se Solidarnost borila za upravo ona prava koja se to dvoje voda trudilo svim silama zgaziti u vlastitim državama. Sto je zabrana trajala dulje, to je mitologija Solidarnosti postajala snažnijom.


Komunisti su deset Ijei ima pi igtcšno vodili ekonomiju, radeći jednu katastrofalnu i preskupu grešku za drugom -država se našla na rubu raspada. »Na vlastitu nesreću, pobijedili smo!«, glasi legendarna (i proročka) Walesina izjava. Kad je Solidarnost preuzela vlast, dug je iznosio 40 milijardi, inflacija je divljala na 600 posto, dolazilo je do teških nestašica htane i crno je tržište cvjetalo. Brojne tvornice izrađivale su proizvode koji su, bez kupaca na vidiku, trunuli po skladištima.11 Poljacima je takvo stanje bilo okrutan prodor u demokraciju. Sloboda je konačno stigla, ali je malo njih imalo sklonosti ili vtemena za slavlje jer su im plaće bile bezvrijedne. Dane su provodili stojeći u redovima za brašno ili maslac, ako su se te proizvode taj tjedan zatekli u prodavaonicama.


Uvjeren da će nova vlada, što stanje bude gore, brže prihvatiti sveobuhvatnu preobrazbu u ničim obuzdani kapitalizam, MMF je dopuštao da država tone sve dublje i dublje u dugove i inflaciju. Bijela kuća, pod vlašću Georgea H. W. Busha, čestitala je Solidarnosti na pobjedi nad komunizmom, ali je jasno dala do znanja da američka administracija od njih očekuje da podmire sve dugove režima koji je zabranjivao i zatvarao članove sindikata — istodobno nudeći samo 119 milijuna dolara pomoći, što je bila sitnica u državi suočenoj s ekonomskim kolapsom i potrebom za temeljnim restrukturiranjem.

U takvom kontekstu Jeffrey Sachs, tada trideset četiri godine star, počinje raditi kao savjetnik Solidarnosti. Nakon bolivijskih podviga, legenda koja ga je okruživala dostiže doslovno vrtoglave visine. Diveći se kako može služiti kao doktor ekonomskog šoka u desetak zemalja i protom zadržati katedru, Los Angeles Times proglašava Sachsa — koji je i dalje izgledao kao član harvardskog debatnog kluba - »Indiana Jonesom ekonomije«.12

Sachs u Poljskoj počinje raditi još prije izborne pobjede Solidarnosti — na zahtjev komunističkih vlasti. Započeo je s jednodnevnim putovanjem i susretima s komunističkom vladom i Solidarnošću. A tada George Soros, financijer-milijarder i trgovac valutama, Sachsu daje mogućnost izrav-nijeg utjecaja. Soros i Sachs zajedno odlaze u Varšavu — Sachs se prisjeća: »Skupini iz Solidarnosti, kao i poljskoj vladi rekao sam da sam spreman više sudjelovati u rješavanju sve dublje ekonomske krize.«13 Soros je pristao Sachsu i njegovom kolegi Davidu Liptonu, okorjelom ekonomistu


Report Page