Dnevnik

12. ožujak, četvrtak:

U školi se počelo pričati da neće biti nastave od ponedjeljka sljedeća dva tjedna. Uh baš će mi dobro doći da se malo odmorim od učenja, ispita, putovanja tramvajem svaki dan u školu. I malo će mi se leđa odmoriti od teške torbe.

Slušali smo navečer na vijestima da je WHO još prije dva tjedna podigla globalni rizik vezan uz koronavirus na vrlo visok. Vijesti su bile uznemirujuće, mama i tata stalno nešto raspravljaju da moraju u nabavku namirnica za barem dva-tri tjedna za „nedaj Bože“ i dogovaraju da za vikend odemo u veliku kupnju. Susjeda nam je rekla da su oni već bili u kupnji i da po policama uopće nema nekih proizvoda poput brašna, kvasca, tjestenine, konzervi... A najsmiješnije je što nigdje nema kupiti wc papira!

13. ožujak, petak:

Gledamo vijesti i glasine su potvrđene! Premijer RH je najavio na TVu dvotjednu obustavu nastave u školama i fakultetima u cijeloj Hrvatskoj, počevši od ponedjeljka. Neće raditi niti vrtići. Mama i tata još više paničare a ja i sestra se samo pogledavamo sa smiješkom, radujemo se ostanku kod kuće. Napokon će nam dopustiti igranje igrica i gledanje filmova do kasnih noćnih sati.

15.ožujak, nedjelja:

Mama, tata i ja odlazimo u Metro. Kaže tata da će tamo biti najmanja gužva jer je „van ruke“ a čuli smo da je u ostalim shopping centrima ogromna gužva i da se u redovima na blagajnama čeka i po nekoliko sati. Kad smo stigli na parking šok i nevjerica, vani sa maskama stoje ljudi u kilometarskom redu nalik na vijugavu zmiju i čekaju na ulaz, svatko sa svojim kolicima na razmaku od dva metra. Možda mi se čini ali kolona se brzo pomiče, za 20 min smo već bili unutra. Police su bile napola prazne, mama i tata su se rastrčali po cijelom centru u pronalasku onog što nam treba ali nema ničega. Ljudi ispred nas su ispraznili sve police a prodavači ih ne stignu napuniti. Baš čudno, ljudi se ponašaju ko da će smak svijeta!

16. ožujak, ponedjeljak:

Ne vjerujem! Mama mi neda da budem na mobitelu i igram igrice. Kaže da bez obzira što nema škole moram učiti i čitati lektiru. Kad će doći taj dan da mogu neometano cijeli dan piljiti u komp i igrati igrice bez da me stalno prekidaju i ulaze u sobu vičući „još si na igricama“, „Karlo još 5 minuta pa gasi“, „ručak ti se hladi, prekidaj igru i sjedaj za stol“..i da ne nabrajam sve ostalo..Čini mi se da taj dan nikad neće svanuti ☹

17.ožujak, utorak:

I mama i tata nas obavještavaju da će raditi online, od kuće. Oh ne, tko će izdržati život s njima troje?!? Seka je dosadna kao svaka 10-godišnjakinja a mama i tata će stalno raditi pritisak na mene da moram učiti i pisati lektiru. Već su mi najavili da seka i ja imamo „dnevne zadatke“ pa su nam dali sve živo da radimo, od pospremanja suđa i kreveta do usisavanja i brisanja prašine u našim sobama. Ipak bih da se ova karantena završi što prije i da se vratimo u škole, onda me svi puste na miru!

18.ožujak, srijeda:

Počeli smo s online nastavom i stižu prvi zadaci. Ovo je baš fora. Dobro je čuti da su svi moji profesori dobro i da se nisu zarazili. I moji prijatelji također. Baš je lijepo vidjeti ih da se javljaju, lijepo je vidjeti sva ta imena ponovo.

20.ožujak, petak:

Hvala Bogu na Loli, najslađem stvorenju na svijetu. Zadužio sam se sam šetati je preko dana, barem mi je to izgovor pobjeći na kratko i čuti se sa prijateljima bez da me sluša tri para ušiju. I ako ništa drugo dobro protegnem noge, čini mi se da sjedimo za kompom cijeli dan i da imamo više obaveza za školu nego prije. Nekako se sve produžilo a više ne znam niti koji je dan, svi su postali isti, i utorak i petak i nedjelja.. Jedva čekam vratit se u školu i vidjeti prijatelje i pričati s njima o normalnim temama a ne samo odgovarati na pitanja što mi se jede sutra za ručak, jesam li sve za školu odradio ili jesam li pospremio sobu..

22.ožujak, nedjelja

6:24 ujutro, budi me neka jaka grmljavina. Pokušavam ustati iz kreveta, ne znam dali sanjam ali tlo se miče pod nogama. Odjednom čujem tatu kako viče: „djecooo ustajte, potres je!“ Od šoka sam se brzo razbudio i zgrabio Lolu koja se od straha zavukla pod moj krevet, jedva sam je izvukao. Mama, tata, seka i ja smo stali pod nosivi zid u hodniku. Sve oko nas je padalo, cipelarnik u hodniku se skupa sa cipelama rasuo na sve strane. Zagreb je zadesio potres 5,5 stupnjeva po Richteru, to smo kasnije čuli.

Kad je prestalo tresti, vidjeli smo da su u cijelom stanu popucali zidovi pa je tata rekao da se obučemo i odemo vani. Tata je auto preparkirao na livadu ispred zgrade kao i ostali susjedi, što dalje od zgrada i sjeli smo u auto. Prošlo je još nekih 10-tak minuta kad smo osjetili i drugi potres, auto je zaljuljalo kao da nam je val prošao ispod nogu. Susjedi koji su stajali na livadi su počeli trčati što dalje od zgrade. Oh ne, ko će se vratiti sad u stan i hoće li opet tresti?

Sjedili smo tako sat-dva i odlučili se vratiti u stan..

https://www.youtube.com/watch?v=U1v0l3Y2cIc

23.ožujak, ponedjeljak:

Polusnen u krevetu ležim i čujem mamu kako priča sa bakom na telefon i govori joj kako oči nisu sklopili od straha. Telefon od jučer nakon potresa nije prestao zvoniti, stalno nas zovu sva rodbina i prijatelji koji ne žive u Zagrebu da pitaju kako smo.

Tata ulazi u stan sa susjedom brkom sa trećeg kata koji je građevinar i gledaju stan. Kaže da nema brige, da statika u zgradi nije poremećena i da se ne brinemo jer je sagrađena od armiranog betona i da su oštećenja samo kozmetička. Uh hvala Bogu! Mama i tata će valjda noćas bolje spavati.